|
|
| < | listopad, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moji sastavci i priče koje pišem svi će biti obljavjeni na ovome blogu.
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Lea
Ovo je inaće moji blog na kojem će te naći svašta :3
ImE:Lea
GoD: 15
VoLiM: novac,
muziku, knjige, pisanje, mange i anime 
NeVoLiM: ljude bez osobnosti, grašak 
SlUšAm:pa pretežno metal
NaJdRaŽi aNiMe: Naruto 
ASARI
GAZADRIEL
KOICHI
GAVIK
KORI
GUABAREL
NIKITA
SIN
ARDI
ANSOQI
GARGATEL
GABRIEL
ZACHARIEL
LUCH
OCH
ASARIEL
Gargarel se ironično nasmijao.
" Koichi" započeo je tiho, "do jutra želim imati sve informacije." nadodao je kratko i zatim svojim krupnim koracima izašao iz sobe. Koichi je ostala zadubljena u svoje misli nekoliko dobrih minuta. Naglo se ustala i opbratila Sinu. "Odi do Gazadrijela saznajšto se dogodilo sa Asari povedi Nikitu i Ardija te Gazadrijela i Gavika; i pod svaku cjenu nađi Ansoqia! Moramo brzo reagirati!" "Shvaćam." mirno je odgovorio Sin i prije odlaska znatiželjno je upitao: "A vi Gospodarice? Hoćete li poslati pismo princezi?"
"Ne, ne još želim znati što se uistinu dogodilo! Otići ću do vjeća da raćistimo što se dogodilo." odvratila je smireno te je zabrinuto nastavila promatrati ovo posebno mjesto puno tajni. Čim je izašao iz ureda; Sin je požurio prema kući bezgrješnih. Vjetar mu je raznosio gustu crvenu kosu dok se punom brzinom približavo odredištu. Na samom ulazu zatekao je Gazadrijela i Ardija. "Sin!" uskliknuo je izbezumljeni Gazadrijel. Sa ulaznih vrata provirivala je uplakana Nikita koju je stariji brat pokušavao smiriti. " Što se dogodilo?!" upitao je automatski Sin. "Asari je pobjegla!" uzrujano je povikao Gazadrijel. "Napustaila je dom bezgrješnih!" zaurlao je te je iduću sekundu pokušavao doći do zraka. "Nikita, Ardi nađite Gavika te se smijesta uputite do Koichi. Gazadrijel moramo naći Ansoquia bitno je da što prije sada reagiramo!" simerno je nadodao Sin. Nikita i Ardi već su krenuli u potragu za Gavikom ali Gazadrijel je skamenjeno ostao stajati na mjestu. "Sve će biti uredu." nadodao je Sin te ga pogledao jednim svojim toplim pogledom. "Kako može više išta biti uredu? Moja sestra je pobjegla i izložena je tolikim opasnostima a mi ovdje moramo rješavati idiotske političke probleme! Jedino koga sada trebam naći je moja sestra!" ogorčeno je povikao dok su mu se oči napunile suzama. "Gazadrijel, ti si nasljednik svoje obitelji! Ako se ti ne smiriš sve će izmići kontroli! Ansoqui je vidio zvjedzu kao i cijelo mjesto. Moramo ga naći dok i njemu ne padne takva suluda misao!" ovoga puta Sin je napeo svoj glas i ušutkao Gazadrijela. U tišini su nastavili svoju potragu.
"Vidim ga!" povikala je Nikita; dok je njen brat spretno skako za njom. "Nemogu vjerovati i on napušta dom bezgrješnih!" ljuto je nadodao Ardi. Zatim se naglo obrušio prema Gaviku. Srušio ga je na pod i svezao da se nemože micati. "Znači bezgrješni su odlučili ostaviti nas sve na cjedilu?" nadodao je Ardi te se onim svojim ironičnim glasom nastavio hihotati. "Pustite me na miru! Imam dozvolu od braće Leship da mogu napustiti dom!" povikao je ljuto Gavik dok su ga uspravljali. "Zadrži to za nekog koga interesira." dobacila je Nikita te je pomogla bratu da prebaci Gavika preko ramena. Kako su krenuli prema palači Gavik se histerično počeo smijati. Nikita i Ardi pogledali su se u čudu te su ga na samom ulazu u palaču sputili na pod. "Dobro što je smiješno?" upitao je Ardi kojega je Gavik najviše od svih živcirao. "Ovaj cijeli show je zbog zvjezde. Svi ste usrani zbog njenog odlaska." odgovorio je te se nastavio smijati. "Imaš li kakve veze sa Asarinim bjegom?" upitala je ljuto Nikita. "Naravno da ima pa vidiš da je i sam namjeravao otići!" odvratio je ljuto Ardi. "TU si u krivu!" povikao je Gavik te se pokušao sam uspraviti. "Guabarel je pomogao Asari da pobjegne i već je sam napustio dom bezgrješnih. Samo zato što je on putopisac nikoga nije bilo briga!" nastavio je ljuto. "A zašto si ti onda odlučio ovako usred mrekle noći odmarširati van?!" u nevjerici ga je upitao Ardi. "Netiče te se!" prošaptao je sebi u bradu te nastavio gledati u pod. "Idemo Ardi Koichi nas sigurno već čeka a vjerujem da će ona to sve rađistiti." nadodala je Nikita. Ušli su u ured i zatekli Koichi kako zanesena u svoje misli sjedi pred prozorom. "Gazadrijel i Sin su na putu prema palači." tiho je prozborila Nikita te se sa Ardijem stala u stranu ostavljajući zavezanog Gavika nasred sobe. Koichi ih je krajem oka promatrala. Okrenula se te pomalo u čudu pogledala Gavika. "Dobro zašto ste ga donjeli ovako zavezanog?" upitala je smrtno ozbiljnim glasom. "Htjeo je napustiti dom," kratko je nadodao Ardi. Koichi je smjesta prebacila pogled na Gavika."Jeli to istina?!" upitala je ljuto. "Da." hladno je odgovorio Gavik te je svojim hladnim očima uzvratio ljuti pogled. " U čemu je problem Gavik?" zamišljeno je upitala Koichi, vratila se jedan korak prema svoje stolu te se sjela na kut. "Kao da je to bitno. Asari je pobjegla zamarajte se rađe sa tim." dobacio je Gavik. "I mislila sam da je pobjegla, plamen je zato i krenuo za njom. Do jutra će se savim stopiti sa njom i postati će meta svim tim barbarima." promrsila je Koichi.
Gazadrijel i Sin upali su u Ansoquijevu ogromnu kuću koja se već generacijama prijenosi. Na kraju slabo osvjetljenog hodnika skroz na dnu kuće pronašli su Ansoquia kako zamišljeno sjedi u starom hrastovom stolcu koji je po sebi imao izrezbarene razne listiće i bobice. "Grofe Ansoqui, trebate na razgovor sa Koichi!" započeo je Sin. Svaki zvuk u ovoj sobi je odzvanjao kao u kakvoj šplji. "Nećete mi reči što se dogodilo sa Asari?" prošaptao je. Zatim se polako okrenuo prema njima. Sa lijeve ruke slijevala mu se topla krva na plavu pelerinu. "Zaboga Grofe što vam se dogodilo!" upitao je odmah Gazadrijel te je hitro prišao grofu. Otrgao je komad svojeg kaupta te ga smoćio i lagano obrisao krv sa ruke. Nije mogao vjerovati što je vidio. Na jeziku čiste ljubavi (jezik na kojem se obračaju poyle svojim gospodarima) na ruci mu je bilo urezan stih iz rijetkog spiska " Ljubav koja ne umire"
Na cervenomn brijegu u maloj bakrenoj kuli razlomila se ogromna svjetlost. Zrake čiste svjetlosti otopile su metalni poklopac i mali plamen se sasvim rasplamsao. Vinuo se u zrak u tamno nebo i hitro poput zvjedza padalica krenuo za hrabrom dušom koja ga je prestrašeno i posesivno prihvatila, tokom ceremonije. Svi su prepoznali tu purpošnu svjetlost i zapanjeno su ostali gledati u smjeru u kojem je otišla.
"Koichi! Plamen je napustio dom bezgrješnih!" u Koichin ured , upao je Ansoqi. Gledao ju je strogo i uplašeno znajući da ni sama Koichi nezna što je izazvalo tu pojavu.
"Vjerujet mi Grofe, u svojih 37 godina prvi put sam doživjela ovu pojavu." promucala je tiho Koichi. Stajala je mirno ispred svojih prozora očima punih suza. "Taj je plamen trebao naznačiti novi početak, Asarin i moj novi život i u roku od nekoliko sati on nas već napušta!" povikao je ljuto Ansoqi. Koichi se lagano okrenula, i prve kapi teških suza spustile su se niz njeno lice. "Osoba sam koja se trudi održati svoje obećanje, radim sve što je u mojoj mogučnosti da svi budu zadovoljni ali obečanje koje sam dala vašem ocu, Grofu Aleksandru ; neznam hoću li ispuniti." trudila se svaku rječ izgovoriti što jasnije ali emocije koje su ju preplavile onemogučile su joj održavanje njenog ponosnog stava. Ansoqijeva usta su drhtala, bio je ispunjen bjesom. Oči su mu isijavale mržnjom prema svima koji ne razumiju kroz što je sve prošao. "Nije me briga što ste obečali mojem ocu! Dapače to nema nikave veze sa njim! Odlazak plamena stavlja ovo prokleto mjesto na zub svima!" zaurlao je. No uočivši slomljenu Koichi brzo se pribrao. "Znam što svi misle o meni. Znam kako me Asari doživljava i znam što ljudi očekuju od mene ali me nitko ovdje ne poznaje. Svi će te reči da je ovo djelo mojega oca, da ću ispaštati zbog njegovih pogrešaka i propusta ali svi ste vi jebeno u krivu!" nadodao je ogorčeno i zatim je napustio sobu. Sin se približio Koichi koja više nije bila ustanju stajati na vlastitim nogama. Krupne suze su joj bez prekida klizile niz lice. "Zaboga, Sin zašto je sve krenulo nizbrdo?" upitala je tiho i uronila glavu u ruke da pokrije novi nalet suza.
" Što se dogodilo da više nemogu ovladati svojim emocijama?!" propitivala se. Sjela se na pod uz svoj radni stol i nastavila gorko plakati.
"Mislila sam da smo prošli ono najteže. Gazadrijel će uskoro doći na vlast ja i ti možemo se povuči negdje i napokon živjeti život koji smo htijeli. A sada to nemogu napraviti! Ne mogu Gazadrijelu ostaviti ovakvu rasčerupanu vlast kada se ono najgore sada može dogoditi." promrsila je kroz hladne dlanove. "Molim te da mi oprostiš, ali bez tebe na svojoj strani ja sam nitko!" nadodala je glasno i po prvi put ponizno pogledala Sina. No njene suze naglo su stale kada se našla u njegovom čvrstom zagrljaju. "Koichi, uz tebe ma što god da se dogodilo." tiho joj je uzvratio.
Vrata su se opet naglo otvorila i Sin je brzo poskoćio unatrag. Na vratima su besramno stajali baraća Leship.
"Gargatel, Gabriel što vi radite tu?" upitala je rastreseno Koichi. Ustala se i brzo rukama obrisala lice.
"Plamen je napustio grad." odvartio je oštro Gargatel koji se svojom visinom isticao od ostalih. "A svi znamo da će ubrzo cijeli svjet biti svjestan toga." nadovezao se automatski Gabrijel. "Svjesna sam situacije, netrebate mi vi kao podsjeta." odbrusila je ljuto zakoračivši jedan korak prema njima.
"Ako ste svjesni situacije zašto niste Princezu obavjestili?" odmah je upitao Gargatel te se naslonio na vrata i podlo nastavio smješkati.
"Zato jer još neznamo što je uzrokovalo ovaj događaj." odgovorila je sažeto. Koichi nikada nije simpatizirala braću Leship dapaće trudila ih se izbjegavati što je više mogla. "Što se tu ima znati. Nešto se dogodilo osobi koja je udomila plamen! A ti si prisustovala ceremoniji, i znaš tko je da osoba!" Ubacio se Gabrijel i isto kao i svoj brat razvukao je usta u taj podli cerek. "Ja odlučujem što će mo napraviti i sada se gonite iz ovog ureda ako nemate ništa pametno za reči!" povikala je ljuto i čvrsto stisnula šake da si je noktima razrezala kožu na dlanovima. "Vidim puni ste energije, još samo da ju znate upotrjebiti za stvari koje su stvarno bitne. Kava šteta." ironićno je nadodao Gabrijel i polako je izašao iz ureda ostavljajući svojeg brata samog. "Mala Asari je bila domaćin ove godine nije li tako?" znatiželjno je upitao Garegatel. "Kakve to veze ima sa ićim?!" uznemireno je odvratila Koichi. Gargatel je ušao u ured i zatvorio vrata za sobom. "Pročitao sam negdje kako plamen živi u nekakvoj simbiozi sa svojim domaćinom. Dapaće ispunjuju jedan drugoga sa svim potrebnim, a Asari je ni manje ni više vrlo nezadovoljna svojom pozicijom u svojoj obitelji. To bi prepoznala i najobičnija budala. I ti to najbolje od svih znaš jer si pa možemo reći nešto svojevrsno i sama proživljela. No nedje mi u glavu zašto si baš toj maloj dala da bude domaćin kada najbolje od svih znaš da je malo razmaženo derište koje neprihvača svoju ulogu za koju je stvorena?" njegov dubok glas uspijevao je postići da ga svi sasluđaju dokraja. "Ovo je trebala biti godina njenog i Ansoqijevog braka. Njemu nisam mogla dati da prinese plamen, tako da je onda pala odluka na Asari." smireno je odgovorila Koichi i zamišljeno se sjela za stol.
Već iduću sekundu Koichi je ljuto nastavila: „Dobro je da si došao!!! Miči mi ovo tulavo derište sa očiju i da se obojica niste ni usudili doči mi do kraja dana u ured!“ Gazadrijel je pomalo okljevao ali je brzo skupio hrabrosti i povukao Ardija za sobom. Pri izlasku Ardi se lagano osmjehnuo i nadodao ironično: „Bez uvrede, sada je ponoč i deset minuta.“ Prije nego li mu je Koich uspjel išta uzvrati zalupio je vratima snažno koliko je mogao. Ardi se već pomirio sa stalnim gunđanjem Gazadrijela i Koichi, dapaće to je bio vrhunac njegova dana. Uspjeti ih iživcirati.
„Zašto se nisi pojavio na ceremoniji?“ započeo je zabrinuto Gazadrijel. Promatrao ga je smireno iako je u sebi kipio od znatiželjnosti i ljutnje.
„Nemoj raditi to sa obrvama, neželim da ljudi steknu dojam da radim u staračkom domu.“ Automatski je odgovorio Ardi i krenuo niz hodnik. Pritom nije ni primjetio Ansoquia koji ga je blijedo pogledao. Gazadrijel je srdito krenuo za njim iako je dio njega znao da zbilja nema nikakve koristi od toga. „Nije li tužno da tvoja mlađa sestra ima više poštovanja prema meni? Ne samo prema meni, prema svima! Odgovornija je i tolerantna.“ Nezadovoljno je mrmljao Gazadrijel i pokušavao uhvatiti korak sa Ardijem. „Opet spuštatš obrve! Daj shvati da izgledaš očajno!“ dobacio je Ardi i nastavio se hihotati. „Znam da ti je svejedno i boli te briga za sve te gluposti, ali malo kulture i odgovornosti može i budala poput tebe pokazati.“ Ardi se na te rječi samo glasnije nasmijao. „Nikita ima isto mišljenje kao i ja o svima vama! Jedino je Sin zaglavio u toj izlizanoj ulozi zaštitnika.“ „Kako se usuđuješ?!“ uvrijeđeno je poskočio Gazadrijel, tjelo mu je drhtalo dok se suzdržavao da ne navali na Ardija. „Nemoj se samo praviti da nisi znao!“ odvratio je Adri i mirno nastavio hodati kroz ulice sela. Guabarel ih je uočio sa svojeg malog prozora. Brzo se spremio i krenuo za njima. „Sin je toliko toga za vas učinio, kako se samo usuđuješ to reči?!“ režao je Gazadrijel. No svaki novi cerek izluđivao ga je još više. „Čeka j nemogu se odlučiti, jeli misliš na onaj trenutak kada me prisilio da tebe služim ili ciljaš na to da nije u stanju reči što zaista misli?“ upitao ga je i nastavio se smijati. Guabarel je u tom trenutku upao u njihov razgovor i onako smireno kao uvijek pristojno upitao: „ Oprostite što vas prekidam, ali mogu li posjetiti Asari?“ Obojica su bili pomalo iznenađeni. Gazadrijel se nesigurno počeo ljuljati na mjestu. „Neznam, možeš probati ali ako Nikita kaže da spava ili nešto sl. onda nemoj navaljivati.“ Odgovorio je nakon krače stanke. Guabarel se tiho zahvalio i hitro nastavio trčati kroz ulice prema Asarinoj kući, ostavljavši njih dvojicu i dalje zbunjene .
Kori je već stajala ispred prozora. Nalu je sakrila u šumarku ispred njihove kuće. Zatim je malo okljevala sčim da pogodi Asarin prozor. Svom srećom su joj džepovi uvijek puni gluposti. Izvadila je jednu malu voštanu figuricu koju je napravio njen dida i energično je bacila prema prozoru. No figurica nije došla ni blizu prozora. Uz malo gunđanje Kori je pokušala opet ali se isti scenari ponovio. Još je tada bila tolerantna ali kada je po šesti, sedmi put promašlia već je glasno počela psovati. „Kori što to radiš?“ upitao ju je zadihani Guabarel. Kori je prestrašeno poskoćila u stranu. Zatim ga je naglo povukla u sjenu . „Sada me dobro slušaj. Asari namjerava pobjeći i zato joj moramo pomoći.“ Guabarel je na prvu bio začuđen kako Kori može biti ozbiljna ali odmah iduće sekunde shvatio je o čemu se radi. „To je suludo! Jesi li uopće razgovarala sa njom?“ pobunio se Guabarel. „I da jesam razgovarala nebi ništa prom jenila. Ona je to odlučila. Rađe će cijeli život provesti sakrivajući se po svjetu nego doživoptno biti zatvorena sa onim kretenom.“ Objasnila je nervozno Koichi. Guabarel je i sam znao da je prekasno za bilo kakvo premišljanje. Uzeo je Korinu voštanu figuricu i pogodio prozor. Asari je odmah dotrčala do prozora . „Guabarel!“ iznenađeno je prošaptala. Polako se spustila niz balkon. Poput tri sjene provlačili su se kroz šumarke i uske uličice. „Imaš li novaca?“ upitao je Guabarel. „Imam.“ Odlučno je odgovorila Asari. Ostatak puta nisu razgovarali. Došli su do samih graničnih vrata koje ih je djelio od ostatka barbarskog naselja i puno prirodnih ljepota. „Asari je zajašila Nalu ali prije nego li je stvarno otišla obratio joj se Guabarel. „Neka Kori ide sa tobom!“ rekao je to tako ozbiljno da se Asari nije usprotivila. „Hvala vam, obojici.“ Milo im se obratila. „Nemaš vremena za gubljenje. Idi odmah do sela Guruga. Sutra u cik zore krenuti ću na svoje putovanje. Onda ću ti još moći dati malo novaca i javiti kakvo je stanje ovdje. A sada idite! I Čuvajte se!“ zabrinuto je uzdahnuo i potapšao Nalu da krene. Ona je elegantno pojurila naprije i izgubila se u tamnoj noći.
Kori se hitro, poput malog miša uspela niz kameni blok stepenica, na kojim je svako jutro promatrala izlazak sunca. Mala bijela štalica djelovala je nekako zapušteno zbog krinke crnih oblaka. Izvadila je iz svojega džepa teški metalni ključ i prije nego li je otključala vrata oprezno se osvrnula da provjeri jeli doista sama. Zatim je naglo otvorila vrata i produžila do zadnje kobile. Bila je to Asarina Nala, predivan engleski konj prodornog pogleda. Kori ju je opremila i jednako oprezno izvela iz štalice.
Nikita je za to vrijeme nemirno stajala ispred Asarine sobe, zamrštenog pogleda. Rukom je nježno prolazila kroz svoju dugu crvenu kosu a katkad bi ispustila i prigušeni uzdah. Kada je u hodnik krupnim koracima zakoračio Gazadrijel preplašeno je skoćila.
"Kako joj je?" upitao je Gazadrijel i zabrinuto pogledao u vrata.
"Vjerujem da se smirila." odvratila je Nikita.
"Kada si već tu..." započeo je suhim glasom Gazadrijel,"..dali možda znaš gdje je Ardi?"
Uočio je Nikitin blijed i očajan pogled pa joj je polako prišao. "Gle znam da se nas dvoje najbolje neslažemo. I vjeruj mi bolje mi je kada nije uz mene ali Koichi me davi! Sada je poslala Sina po njega. Zar nebi bilo jednostavnije da se samo pojavi, da izbjegnemo te glupe scene?" mrmljao je nezadovoljno.
Spustio se uz zid i sjeo na pod. Nikita mu nije odgovorila samo se uznemireno počela prešetavati pred vratima. Ostali su tako u tišini sjediti dobrih dvadesetak minuta.
Nikita se nije usudila progovoriti jer sve što bi izašlo bio bi ogroman bijes koji je toliko dugo držala u sebi, a pogotovo ga nije htijela izbaciti na Gazadrijela. Jer od svih osoba bio je najbržniji. Imao je to veliko dobro srce , na koje čovjek nije mogao smoći snage da ga povrijedi.
Asari ih je neko vrijeme promatrala kroz malenu ključanicu, tak toliko iz nekog vlastitog hira. Morala je biti sigurna što se događa da njen plan proše po loju!
Dok je tako bila zanesena vlasitim emocijama nije mogla ni slutiti što će se dogoditi. Kako će Gazadrijel reagirati, hoće li ju Gavik zamrziti ili stati na njenu stranu? I povrh svega tu je Ansoquji koji ni u snu neplanira odustati od vjenčanja. Daljnje minute pretvarale su se u sate. U sobi je na krevetu ležala mala torba sa najosnovnijim stvarima. Obukla je kratku pamučnu haljinicu i uske tajice a na noge navukla stare ofucale tenisice koje čuva veljda dobre tri godine. Pogasila je svjetla u sobi zamišljeno stala uz prozor, čekavši Korin povratak.
Gazadrijel je već odavno otišao natrag Koichi. Za njega kao nasljednika njihove bezgriješne loze sve ovo trebalo je biti samo nešto na popisu što mora obaviti. Udati sestru za čovjeka kojeg nevoli, imati dovoljno snage da ovlada tvrdoglavim Adijem i postati novi vođa kojeg će svi poput Koichi čuvati i poštivati. No duboko u sebi prićeljkivao je sasvim drugašiju budućnost. On sa svojom ženom na svilenom brežuljku, dovoljna kuća za njih dvoje i možda kasnije pridruži im se njegov nasljednik.
Ipak mu snivanje nitko nemože oduzeti. Na ulazu u pšalaču zamijetio je Gavika kako nemirno promatra svjetlucavu kutijicu koju je tako čvrsto držao da ga nebi čudilo da pukne. Prišao mu je i pokuzšao kao i obično razvedriti ga svojim mekim osmjehom.
"Što radiš tu sasvim sam?" upitao je pomalo umiljato.
Gavik totalna suprotnost Gazadrijelu, uzvratio je tek mrkim pogledom i svojim ironičnim cerekom.
"Čekam nekoga!" odgovorio je naposljetku. Bio je prilično oprezan u biranju riječi, jer nije htio da mu oda bilošto više.
Gazadrijel ga je sumljićavo pogledao, ali ništa nije mopgao promjeniti. zato je samo produžio u palaču do Koichi.
Već na stubama začuo je glasnu dernjavu. Koichi bi bez problema mogla otiči u operne pjkevačice. Ispred vrata naletio je na Ansoquia koji se lukavo smješkao. Moglo bi se reči da se iza tog smješka krije jedan opaki um. Gazadrijel nikada nije previše simpatizirao Ansoquia ali se zbilja trudio biti korektan premanjemu,.
Pokucao je i polako otvorio vrata. Nije htio riskirati da mu nešto doleti u glavu sa Koichinog stola.
Sama atmosfera bila je napeta. Čovjek nije mogao ne planuti. Sin je mirno stajao u kutu, poniznog pogleda sa mal0o melankonije. Koichi je izbezumljeno ostala stajati na mjestu dok se ispred nje glupavo smješkao mladić Gazadrijevih godina. Imao je kao i svi C. D. obitelji crvenu kosu uvezanu u rep i pramen kojiu pokrfiva njihovo prokleto oko. Njegov stav bio je opušten i besramni, a taj dječji pogled mogao je samo pripadato Ardiju.
Misli su joj bile izgubljene i jednio čega je trenutačno bila svjesna da ju nitko neželi razumjeti. Trnci su joj prolazili tjelom dok su hladne kapljice vode padale sa njene duge kose. Nikita je uhvatila njen očajan pogled i u nevjerici je promatrala.
U tom istom trenutku sve je postalo mračno. kao da se gusti oblak spustio među njih.
"Uhvatite se za ruke." smireno je nadodala Koichi. Asari je prepostavila da ju je tako čvrsto za ruku mogao primiti samo Gazadrijel, a već sa njene lijeve strane osjetila je hladan dodir Ansoquijeve ruke. Nekoliko minuta stajali su u tišini, oko onog staklenog stalka dok se mali traćak svjetlosti nije sputio sa vrha kule. Proširio se prostorom i sve ih ostavio iznenađene. Svjetlost je bila toliko jaka da je Asari morala zaklopiti oči. Već u idućoj sekundi obasjao ju je osjećaj topline i veselja.
"Asari, prinesi plamen stalku!" odazvao se Koichin glas, na što se Asari lecnula i naglo otvorila oči. Ispred nje lebdjeo je malen bijeli, plamićak. Prstima je lagano prošla po njemu, i zaneseno ga nastavila promatrati. Osjećala se tako močno i slobodno da ga je htijela stisnuti u šaku i uzeti sa sobom. Možda bi to i učinila da ispred sebe nije ugledala ozbiljno lice Koichi. lagano ga je uhavtila rukama i spustila na stalak.
Nastavila je omamljeno zuriti u njega. Nadvila se nad stalak i poput nekog lešinara promatrala plamićak.
"Asari, ceremonija je gotova." oprezno je započeo Gazadrijel. Potapšao ju je po leđima i polako udaljio od plamena.
Asari se nije obazirala na njegovo zabrinuto lice. Odbrojavala je metre koliko je udaljena od plamena. Zjenice su joj se stisnule a oči širom otvorile. Gotovo je čovijek nebi prepoznao sa ovakvom grimasom. Usta je razvukla u taj jedan sarkastičan osmijeh i počela se glasno ceriti.
"Koichi! Što joj je?!" ljuto je upitao Gazadrijel. Čvrsto ju je držao dok se ona trgala od smijeha.
"Vodite ju van odavde!" zapovjedila je uplašeno Koichi. Brzo je poklopila plamen sa metalnim poklopcem iz kojeg je svejtlost plamena mogla izaći kroz mali otvor na vrhu. Ansoqui ju je potegnuo sa sobom i izvukao iz kule.
Nove kapljice kiše uspijele su ju smiriti. Izbezumljeno je promatrala crvenu travu koja se skupa sa vjetrom njihala prema selu.
"jesi li dobro?" upitao je Ansoqui, i sumljivo ju pogledao. "Nisam se nikada bolje osjećala." odgovorila je automatski i nabacila osmijeh. Taj se osmijeh nije skidao sa njenoga lica. Nikita ju je otpratila do kuće jer su Ansoqui, Gazadrijel i Koichi trebali još nešto raspraviti. Na onim velikim, hrastovim vratima čekala ju je znatiželjno Kori. Sama pojava Nikite malo ju je obeshrabrila.
"Asari napokon si se vratila!" uskliknula je vedro. "kako je bilo? Što se dogodilo? Zašto izgledaš tako izbezumljeno? Gdje si bila tako dugo?" navaljivala je sa pitanjima dok ju Nikita nije uhvatila za uho.
"Začepi, vidiš da joj nije dobro!" prosiktala je i naglo ju pustila. Uvela je Asari u kuću i odvela ju u njenu sobu.
"Ako ti što treba, viči. ja sam pred vratima." nadodala je tiho i izašla iz sobe.
Dodir sa ovim plamenom probudio je nešto posebo u njoj. Probudio je nadu u njoj, za novi početak. Probudio je snagu koja je uvijek bila tu samo je trebala poticaj da se oslobodi. I konačno joj se pruža prilika da svoj živo promijeni.
Uzela je komad starog pergamenta i nabrzinu naškrabala nešto. Zatim je ga je zgužvala i bacila Kori sa prozora.
"Asari pa ti nisi normalna!" zaurlala je Kori koja je sa sa prozor izgledala poput vrtnog patuljka.
"Budi tiho! Molimte učini sve što sam ti napisala! Ali budi oprezna i pazi da te nitko nevidi." tiho joj je uzvratila Asari. zatim se vratila u sobu i počela prekopavati ormar.
U palači na samom izlazu iz sela vodila se rasprava.
Koichi je sjedila u crnoj elegantnoj haljini za svojim radnim stolom a iznad nje stajao je poput sjene Sin.
Gazadrijel je se prešetavao po sobi i dobacivao svako malo komentare dok je Ansoqui zamišljeno bio naslonjen na vrata.
"Što se točno dogodilo tamo?!" navaljivao je gazadrijel, rukama je grubo uhvatio stol.
"Neznam točno ni ja, ali vjerujem da je nakakva veza uspostavljena." odgovorila je Koichi, prilično ju je živciralo što Gazadrijel navaljuje sa tim pitanjima.
"Može li se uopće uspostaviti veza se energijom?!" upiato je Ansoqui i smireno prekrižio ruke.
"Rekla sam da neznam! Ništa se slično nije dogodilo stoljećima!" ovoga puta je Koichi podigla svoj glas i rukom udarila po stolu. "Ako smije primjetiti Asari je oduvijek imala sposobnost uspostaviti vezu sa nečim što nepoznaje." započeo je Sin i lagano se primaknuo Koichi. "To mi sada puno nepomaže Sin! I osim toga gdje je Ardi?! Taj se balavac trebao pojaviti i na ceremoniji!" zarežala je Koichi i naglo se ustala.
"Oprostite, gospodarice neće se više ponoviti." ponizno je uzvratio Sin.
"To stalno govoriš, ali činjenica je da si postao blag! Nakarju će mi ta budala dići cijeli ustanak a to mi netreba!"
nezadovoljno je mrmljala Koichi. Sin se kleknuo i dugu kosu prebacio preko leđa.
"Istinski mi je žao. Kaznite me za moje propuste!" na te riječi Koichi je izvadila zlatnu šibu iz stola i haldno dobacila:
"Kazni se sam, meni te je već puna kapa. Dovedi Adria ovdje duguje Gazadrijelu ispriku!" zatim se sjela za stol i zabrinuto udahnula.
"Kako god vi kažete, gospodarice." Sina već u idućoj sekundi nije bilo. nestao je na Ansoquijevo veliko iznenađenje.
Zadnje zrake tog žarkog sunca tomule su iza velike planine. Dovukli su se i ti sivi oblaci koji su sasvim ugušili sunce. Vjetar je podivljao i počeo razbojnički puhati i lomiti grane krhkih stabiljka. Čak se više nije mogao čuti ni vodopad koliko je zavijao. Ansoqi je zamišljeno prešao pogledom krajolik. Popravio je svoju pelerinu i zatim hitro dotrćao do Asari. "Dođi, moramo do crvenog brijega!" prozborio je grubo. Uhvatio ju je za podlaktice i ustao. "Što se zapravo događa na crvenom brijegu?" usudila se upitati Asari. Nakon one svađe sumljala je da može zapoćeti nekakav normalni razgovor sa njime. "Jedna posebna ceremonija. Trabamo prisustovati." odgovorio je kratko. Sjeo se iza nje i zajašio svojeg divljeg konja. Bili su toliko brzi da se Asari više nije ni trudila pratiti zeleni krajaolik pokraj kojeg su prolazili. Jedino što ju je sada mučio je neželjan brak iz kojeg nema izlaza. Prije ulaza u selo skrenuli su jednim tankim puteljkom koji je obložen velikim i hrapavim kamenim plohama. Vrejeme je iz sekunde u sekundu postajalo sve gore. Uz golemi vjetar ;koji se obrušio na sve što nije išlo u njegovu smjeru ; počela je padati i kiša. Teške kapljice smoćile su ih do kosti. Ansoqui se nadvio nad Asari kako nebi skroz pokisnula. Htjela ga je odgurnuti od sebe ali u ovom trenutku mu je zbilja bila djelom zahvalna. Crveni brežuljak bio je najneobičniji u cijelom krajoliku. Još prije mnogo stoljeća nevina i čista bića živjela su na tom brežuljku okruženi crnom šumom iz koje su vrebale pohlepne oči.Goleme zvjeri rastrgale su njihove čiste duše i jedino što je ostalo od njih bile su litre krvi od koji je brežuljak sasvim pocrvenio. Nježna crvena trava vijorila se lepršavo na tom silnom vjetru dok je Ansoquijev konj energićno tzrčao do male bakrene kule čiji su prozorčići jedva vidjeli. Ušli su unutra onako pokisnuli i zatečeno promatrali veličanstvane slike tih nevinih i čistih bića koje su ispunjivale cijele zidove. Na podu su bile icrtane krvoločne zvjeri koje su ukrug bile poslagane do same sredine kule. Tamo je stajao stakleni stalak uobliku ruka koje uzdižu nešto prema nebu. Koichi se iznenadno pojavila ispred njih. Iza nje kao sjena stajao je Sin glave uzdignute i smirujućeg pogleda. Njegova se crvena kosa u repu spuštala skroz do poda. Uz njega stajala je Nikita pomalo posramljeno. Oči su joj treperile po sobi samo da izbjegne Sinov pogled. Gazadrijel je također ušao u kulu skroz mokar.
"Gdje je Adri?" upitala je ledeno Koichi i lagano se okrenula prema Sinu. "Stiže." automatski je odgovorio.
"Počeli ste kasniti. I to previše." komentirala je razočarano. Svoju je ljubičastu kosu prebacila preko ramena i pozvala ih sve bliže. Stali su oko onog staklenog stalka.
"Znate li svi zašto smo ovdje?" nastavila je tim ledenim, grubim glasom i prešla svakoga od njih tim velikim zavodničkim očima. "Ja neznam." odlučno je odgovorila Asari. Pomalo ju je bilo sram priznati ali vidjela je i na Nikitinom licu da nema pojama zašto je ovdje.
"Vjerujem da znaš da mi bezgriješni budemo zazvani od silne energije koja nas je stvorila." započela je tiho Koichi. Rukom je prešla po stalku i nastavila: "Kako bi smo obnovili savez sa tom energijom dobivamo tračak silne moći u obliku plamena. VBijelog plamena koji bdije nad svakim od nas. Ti prelaziš ubrzo u drugu obitelj što ti odobrava prisustovanje ovoj ceremoniji. Prihvatiti ćeš dar koji nam se daruje i time započeti sretno svoji novi i budući život."
Asari se skamenila. Te riječi probadale su njeno srce kao otrovne strijele. Ansoqi se lagano osmjehnuo i poklonio joj svoj omamljivo zloban pogled.
Vrata su se naglo otvorila. Jedan ledeni zrak preplavio je cijelu sobu. Visok lijep mladić zakoračio je unutra. Njegove crne čizme lagano su škripucale dok je ulazio. Mladić je imao sjajnuj ,dugu, crnu kosu koja se nježno spuštala ni njegovo bijelo lice. Velikim kristalnim očima prešao je cijelu sobu. Koichi ga je pomalo iznenađeno pogledala. "Grofe Ansoqi očekivali smo vas." nastavila je jednim uljudnim tonom. Prišla je bliže i čvrsto stisnula ruku mladića. Asari se polako ustala. "Kako mi vas je drago vidjeti." prošaptala je i pogled usmijerila u njegove grube čizme. "Uzeli ste mi riječi iz usta." odgovorio je Ansoqui. Prišao joj je i poljubio ruku. Ledenim joj je prstima maknuo kosu sa lica i lagano joj uspravio glavu. "Lijepši ste nego ikada prije!" šapnuo je tiho. Asari se trudila izbjeći njegov pogled ali nije mogla izmaknutim tim ogromnim plavim očima. "Ostavimo Koichi nasamo vjerujem da ima puno posla." nadodao je svojim melodičnim glasom. Koichi je potvrdno klimala glavom. Pogledom ih je ispratila iz sobe i uzaludno uzdahnula.
"Samo da nešto nezasere ta mala." promrsila je sebi u bradu.
Ansoqi je ponosno hodao niz hodnik dok se Asari trudula zaostati. "Danas i nisi nešto najbolje volje." započeo je milo. Zastao je na trenutak i nježno je primio za ruku. Povukao ju je ksebi i nastavio pričati: "Odvesti ću te na jedno posebno mjesto." Kako su se spustili niz one mramorne stepenice i izašli van naletjeli su na Guabarela i Kori.
Kori ih je vedro pozdravila ali Ansoqui je samo produžio dalje. "Jadna Asari. ja bi se ubila da moram provesti ostatak života sa tiom fagmetičkom krpom!" komentirala je pomalo ljuto. "Negovori to!" opomene ju srdito Guabarel.
"To joj je istinski zadnja opcija." nadodao je tiho dok je Ansoqui pomogao Asari da se popne na njegovog velikog engleskog konja. Zatim se hitro i elegantno sjeo iza nje. "Čvrsto se drži." rekao je hladno i zajašio tog divljeg konja. Jahali su tako brzo kroz sve šumarke i livade da se Asari uopće nije snalazila. Očima je pokušala pratiti kako za njom ostaju sve te šume ali joj se počelo mantati. "Sani!" zaurlala je očajno. Naglo su se zaustavili. "što je bilo?" upitao je zabrinuto Ansoqi. "Idemo prebrzo." prigovorila je ljuto. "Ako se nevaram prije samo tjedan dana si bila ljubitelj brzina. Jurila si sa Nalom preko trnja i kamenja." odvratio je grubo. Zaustavili su se pokraj malog mosta. Ispod je žuborio potičić a okolo njih nizala su se razna crnogorična drveća. Plučima su udisali čisti planinski zrak.
"Koliko još ima do tog mjesta?" dobacila je ljuto. " Ansoqu joj nije odgovorio samo je jednakom brzinom nastavio uspinajti se. Asari je čvrsto primila konja i zatvorila oči. Nije mogla sprijećiti slatke suze koje su se nagomilale u nejnim očima. Nakon samo nekoliko minuta jahanja stigli su u tzk. raj. Bila je to padina puna cvijeća i leptira sa kojima se vedro igrao lagani povjetarac. Sa Samoga ruba mogao se vidjeti cijeli krajolik a cijeloj toj slici pridonjeo je šum vodopada koji se elegantno obrušio na stjene. Ansoqi je sišao sa konja i pružio ruku Asari. Ljuto ju je odbial i jednostavno se bacila sa konja. Nije mogla sebi lagati mjesto je bilo iznimno lijepo. Sjela se na vlažnu zemlju i nastavila promatrati vodopad. Djelovao je tako nestvarno i bajno. "što kažeš?" upitao ju je malo vedrije i pogledao radoznalo. Asari je samo blijedo nastavila zuriti u vodopad. " Ti neznaš što ti meni radiš!" započeo je tiho.
"A što ti meni radiš?!" usprotivila se glasno popračena vlastitom jekom. "To me boli Asari. Smeta me." Ansoqiu je izbjegao njen pogled i približio se vrhu padine. "Mene boli tu u grudima. Izjedam mi srce jedna prokleta zmija i patim što ću morati živjeti sa tim trulim srcem." zajecala je Asari. Novi par suza spustio se niz lice. "I mene boli u grudima. Svaki put kada te vidim pokušavam te očarati. Ti si u mojem životu kao nedostižna ptica koja mi stalo bježi. Zar ti nisi svijesna što ćeš dobiti kada budemo zajedno. Nema te žene koja nebi htijela biti na tvojem mjestu." uzvratio je smireno. "Ja sam ptica kojoj su uzeli krila. Stavili su me u krletku da trunem tamo do svoje smrti." Rukama je obrisala suze. "Zašto stalno plaćeš, zašto me toliko mrziš Asari." prišao joj je i sjeo se pokraj nje. "Zato jer si mi oduzeo slobodu." automatski je odgovorila i uzvratila mu taj ledeni pogled. "Žao mi je što tako misliš ali ti si oduvijek pripadala meni i to mi odgovara." mrino je nastavio. Iz svoje svilene pelerine izvadio je zlatnu kutijicu. Nježno ju je otvorio. Na vrelim zrakama sunca zasjao je prekrasan prsten. "Asari ti ćeš biti moja žena." Kleknuo se i stavio joj prsten na ruku. "Udati ćeš se za mene i pratiti me u smrt. Naša će se krv pomješati i na ovaj svijet doći će savršena bića." nježno joj je rukom pomilovao po licu. Zatim joj se legano približio i poljubio je. "To je tvoja sudbina. Nauči ju prihvatiti." tiho je nadodao. Ustao se i odšetao do konja. "Ansoqi, dragi moji prokletniče. Nisi loša osoba ali nisi ni bog. Ako me zbilja toliko voliš onda me pusti da idem!" Ustala se i polako mu se približila. "Molim te!" tužno je zajecala. Suze su se ugasile kao plamen kada je ispred sebe zatekla izgarajući pogled ljutnje. "da te pustim da odeš?! Da te gledam kako te netko drugi ljubi?" započeo je gubo. Uhvatio ju je čvrsto za ramena. "TI SI MOJA I SAMO MOJA!" ogorčeno je povikao. Asari je ostala nepomićno stajati. "Sebićni gade!" promrsila je. "ja nikada nisam pripadala tebi i nikada neću! Možeš uzeti ovo jadno tjelo ali moju dušu nećeš imati nikada, nikada!!!!"
Crvenokosa djevojka ostala je nepomično stajati na vrhu stepenica. Asari ju je ljuto pogledala. Lagano je zakoračila na prvu stepenicu i hrapavo nadodala: " Dođi ovdje, molim te." No djevojka se nija ni lecnula. "Nikita to je bila zapovjed!" već iživcirano nastavi Asari. Podigla je pogled i zatekla hladno lice koje je dobro poznavala. Nastavila se penjati do polovice stubišta. Guabarel je sve to vrlo iznenađeno promatrao. "Tužiti ću te Sinu!" ogorčeno poviće Asari. Nikita je samo ne zainteresirano uzdahnula i preskoćila cijelo stubište. Maknula je kapuljaću sa glave i pogledala Guabarela. "ja sam Nikita." dodala je hladno. "To sam već zakljućio." odvrati Guabarel. Zaobišao ju je i uspeo se do Asari. Pogledao ju je znatiželjno. "pričati ću ti, sada ionako trebam do Koichi." uzvratila je Asari. Maknula je svoju gustu ljubičastu kosu sa ramena i nastavila se penjati. Kori je potrčala za njom. "Dakle tko je ona?" ponovo je upitao Guabarel. " Ona je iz C.D. obitelji. Naše dvije obitelji vezane su jednom posebnom elipsom koja nas spaja. Svaki bezgriješni ima svjega čuvara iz C.D. obitelji. Veze se uspostave tek kada pokažeš svoju moć nad njima. Inaće su vrlo drage osobe i dobre osobnosti. Uvijek moraju biti uz tebe ako napuštaš svoje rodno mijesto i pratiti će te u smrt. Samo što Nikita nije takva. No nemogu promjeniti činjenicu da se veze pojavila između nas dvije." objasnila je smireno.
"I kako to da se tako loše slažete?" promrsio je Guabarel prativši Asari u stopu. "Duga je to priča." uzvrati Kori. "One su dvije različit duše koje su vjerojatnom nekom greškom postale vezane. Asari zapravo nije mogla nadjačati niti jednog člana C.D. obitelji. I zato je Sin rekao da upravo zbog toga treba dobiti čuvara. Bila je to prilično nezgodna situacija pošto su svi odbijali služiti nekome tko uopće nema autoriteta." Guabarel ju je pratio pogledom. Zatim je pogledao Asari. "I kako si onda završila sa nikitom?" Stali su ispred velikih crnih vrata napravljenih od bukvine kore. U njima su bila urezana dva velika oka koja su gledala kroz suprotni prozor direkno na toranj vječnosti. "Ona je tek završila sa pripremama i pojavial se na ulaznim vratima. Tada sam prvi put ugledala to prokleto oko. C.D. obitelj ima uvijek jedno crno,crno oko sa bijelom tankom zjenicom. Ne znam za što im to služi, ali kada sam ju ugledala pogledi su nam se nekako stopili i nastala je veza. Otada me prezire." odgovorila je tiho. Pokucala je na vrata i nalknula se unutra. Gazadrijel je uspravno stajao do zlatnastog, staklenog stola za kojim je sjedila Koichi. "Napokon si došla!" vedro je započeo. "Asari, molimte uđi." milo je nadodala Koichi. Preko stolca bila je prebačena njena crna bunda a odmah u kutu stajao je Sin. Asari je sramežljivo ušla. Polako se približila stolu i pogledala Koichi. Ona joj se samo lagano osmjehnula. "Ostavite nas malo nasamo." glasno je zapovjedila. Kad su se vrata zatvorila Asdari je osjatila golemu nelagodu. Koichi je bila glavna u njihovoj obitelji i sve što ona kaže moralo je biti izvršeno. "Sjedni se zlato." rukom joj je pokazala na malen drveni stolćić koji je stajao pokraj prozora. "Znaš tko će ubrzo doći po tebe." nastavila je smireno. Rukom je prošla kroz kosu i pogledala kroz porzor na male seljane koji su se kao mravi sudarali na putu. "Ansoqi." tiho je odgovorila Asari. Koichi joj nije uzvratila samo je smireno gledala kroz prozor. "Moraš biti glasnija, nitko te neće čuti niti vidjeti ako se sva povučeš u sebe." komentirala je. Okrenula se elegantno kako samo ona može i pogledala je ozbiljno. "Danas će te najvjerojatnije biti taj dan za koji sam te tako dugo pripremala." govorila je polako i prodorno kako bi bila sigurna da je svaka njena riječ doprela do Asari. " Koichi ja to nemogu!" usprotivila se Asari. Krupne suze su joj navrle na oči. "Nemogu biti sa osobom koju nevolim! Koja mi svojom pojavom sije strah u kostima!" vikala je očajno. "Šuti!" zaurlala je Koichi. Ustala se i napravial dva tri korako oko stojeg radnog mjesta. Stala je uz prozor i nastavila gledati. "Svi mi imamo svoje dužnosti koje moramo izvršiti!. Budi sretna da imaš nekoga skim možeš provesti ostatak svojega života. Meni je to uskraćeno. Zato samo šuti i nauči cjeniti ono što imaš." melankonija je preplavila cijelu sobu. Asari je počela jecati. "Ali ja nisam kao vi! Ja nema tu snagu da nastavim živjeti sa tom spoznajom!" progovorila je kroz suze. Koichi se došetala do nje. kleknula se i primila je za ruku. "Ni ja nisam imala izbora, ali sam se naučila nositi sa takvim stvarima. Imam obitelj koju moram voditi i učiniti ću sve da ju zaštitim i unaprijedim! Asari ako si jedna od nas onda to možeš i ti!"
Obrisala je svoje krupne suze maramicom koju joj je Koichi pružila. "Evo ga." glasno je nastavila.
"Nemoj me iznevjeriti." nadodala je oštro.
Asari ih je promatrala krajem oka. Zamjetivši njezin pogled dvojica se braće poćela približavati.
"Što oni žele od nas!" uplašeno je prosiktala Kori. Stala se iza Asari kako bi izbjegla taj mrki pogled. "Gospođice Asari, koja slučajnost da će mo na vas naletjeti u ovo doba dana." započeo je monotono niži brat. Stajali su rame uz rame jedan do drugoga. "Stvarno jedna slućajnost." odvrati Asari. Nilćice se naklonila da iskaže malo poštovanja što je izazvalo ljutu reakciju Guabarela. "Kao što vidim još se družite sa tim seljacima." grubo je dobacio višji brat.
"Gospodo, osobe sa kojima se ja družim uopće vas se netiču!" ljuto je odgovorila. Istupial je naprijed, nije htijela da steknu dojam kako imaju autoriteta nad njom. "Gargatel gospođica ima pravo. Oprosti te mojem bratu malo je iživciran činjenicom da je otkazan lov na poyle." uljudno je nasatvio niži brat. "A što su to poyle?" automatski je upitala Kori. Gatgatel ju je samo okinuo pogledom, pa se odmah sakrila iza Asari. "To su svijetlosna bića koja žive pod morem. Dobili su ime po anđelu kreativnosti i prijateljstva. Imaju ogromnu moć i kada uhvatiš svojeg poyla služi ti dok neumreš. Oni su inaće vrlo oshećajna i tvrdoglava stvorenja koja odbijaju služiti svojim gospodarima ali ima slućajeva kada je veza toliko jaka da poyle nemože više živjeti od tuge ako mu gospodar umre. Pa se sam jednostavno pretvori u vodu." objasnio je glasno Guabarel. "Impresioniran sam mladi gospodine. Oprostite na prijašnjem epitetu." iznenađeno je uzvratio Gargatel. "Gabriel, vrijeme nam istjeće. bolje da krenemo." nastavio je tim svojim grubim glasom. "Naravno, bila mi je velika čast vas sresti danas gospođice Asari. Doviđenja." ljupko je pozdravio niži brat i poklonio joj jedan svoji ironićan osmjeh. Prošli su jednim brzim i elegantnim hodom pokraj njih i nestali u masi ljudi. "Kreteni." mrmljala je Kori. "Zar je zakon o zabrani lovjenja poyla ukinut?" zamišljeno je upitao Guabarel. Asari je uhvatila njegov sumljiv pogled. "na što točno ciljaš?" upitala je tiho. Kori ih je zbunjeno pogledala. "Mora da iamju neke planove sa njima. Zašto bi im inaće trebali?" Asari je slegnula ramamenima. Krenula mu je odgovoriti ali je na ulazu primjetila Gavika. "Ne." tiho je prozborila. Rukom je maknula kosu sa lica i mahnula bratu. Gavik im je brzo i ljuto prišao. "Gazadrijel te čeka gore kod koichi! požuri se!" ljuto je dobacio. "Dobro, neznam čemu takva reakcija." iznenađeno je prigovorila Asari. "no što sada čekaš i tako glupo gledaš u mene?!" bljesno je navalio. Da se Guabarel nije stao između njih Gavik bi srušio asari. "Dobro koji je tvoj problem." pobunila se ona. U sliejdećoj sekundi Gavik je bio miran i nedodirljiv. Pogledao ju je hladno. "Oprosti, nisam htio." dodao je nakon kraće stanke. " Jeli to možda zato jer je zabranjen lov na poyle?" upitao je sumljivo Guabarel. Gvaik je probljedio. Nije ništa odgovorio sam je produžio ravno. "Otkuda ti pak sada to?" upita ga Asari. "Nemoj mi reči da si zaboravila?" nastavio je vedro Guabarel. "Još dok smo bili mali on je sanjao o njima. Divio se njihovoj ljepoti zapravo nema tog živog bića koja se nebi njima divila ali ipak. Oni su kao njegova mala opsesija. Čudime zašto se toga srami." komentirao je zamišljeno. Polako su krenuli unutra palače. Hladne i sjajne mramorne pločice bile su posvuda. Zlatne stube vodile su Koichine sobe. Na njima stajala je sasvim mirno crvenkosa djevojka zamotana u crnu pelerinu. "TI!" glasno je uzviknula Kori. Asari je sam uzaludno uzdahnula. "Tko je to?" upitao je Guabarel. "Nikita, dođi ovdje želim te upoznati sa nekim." glasno ju je pozvala Asari.
Šuškanje kamenćića pratilo je njihov hod sve dok nisu došli do kamenog bloka stepenica koje su se uzdizale visko do bijele štale. Tamo je pokraj ulaznih vrata spavala malena djavojćica zavaljena na platnenoj klupici.
Gazadrijel je mirno prošao pokraj nje i ušetao se u štalicu. Gavik je ušao za njim dok je Asari ostala promatrati svoju staru prijateljicu.
"Kori, probudi se!" šapnula joj je na uhu. Kori se ko maleno djete počela rastezati. "Oho, Asari!" uskliknula je prestrašeno. Protrljala je svoje velike crvene oči. "Kad ste prije stigli?!" upitala je užurbano. "Maloprije, Gazadrijel je već otišao po Nirehtija." vedro joj se obrati Asari. Kori je skočila na noge i brzo utrćala u štalu.
"Oprostite molim vas! neće se više ponoviti!" ispričavala se. Gavik ju je ošinuo jednim oštrim pogledom. Uzeo je svojeg Minaela, arapskog konja i išetao se iz štale. Kori je posramljeno stala uz vrata. Nije se usudila pogledati Gazadrijela.
"Uredu je!" rekao je milo i je pomilovao po glavi. Izašao je van sa bijelim toplokrvnim konjem koje je prilično velik i atletske građe. "Idemo prvo kod Koichi,onda ću te dopratiti do crvenog brijega. nemoj me osramotiti." započeo je gazadrijel. Popravio je uzde Nirehtiju i uzjašio ga. "Zar baš moram ići sa vama do Koichi. Mogu li rađe sa Gavikom otići po C.D?" upitala je Asari. Rukom je prošla Nirehtiju kroz kosu. vjetar je počeo pirkati i raznosio je mirise sa obližnjih livada. "Ovako ćemo, idi se prošetati kroz selo pa onda dođi do Koichi." predložio je smireno. Asari se lagano osmjehnula. "Hvala ti." tiho je prozborila. Gazadrijel je uzjaho svojeg veličanstvenog konja. Preskoćio je sve stepenice i nastavio uzdužno po pješćanjom puteljku. Pratila je pogledom svojega brata dok nije išćeznuo iz njenog videokruga.
"Hoćeš li da dovedem Nalu?" prekine je Kori.
"ne treba, idemo rađe pješice." odgovorila je zamišljeno.
Spustila se polako niz stepenice. Kori je skakutala uz nju, pjevušila neke svoje izmišljene vedre pjesmice ali Asari je samo beživotno hodala. "U čemu je proble?" upitala je naposljetku Kori.
Zastale su na samom ulazu u selo.
"Kori sjećaš li se još onog mladića koji je dolazio po mene još dok smo zajedno pokušavale uloviti leptire po livadama?" upitala je tužno. "Da, naravno da se sjećam. To je onaj zgodni sa prekrasnim očima!! Onaj tip koji je stariji nekakvih dvije tri godine od tebe!" vedro je odgovorila Kori. No ugledavši blijedo, tužno lice Asari shvatila je da to nije smijela reći.
"Oprosti." odmah je nadodala. Asari je lagano krenula u selo. "Gukni više što se dogodilo?!" upita ju prestrašeno Kori. "Svaki dan me tjeraju da se nalazim sa njim. Svaki prokleti dan ja provodim uz tog čovjeka. I već zadnjih par mjeseci znam što su planirali još dok smo mi bile u pelenama." odvratila je tiho. U selu je vladala prava gužva. Svako vodi svoju politiku. Kočije prolaze kroz te uske uličice ljudi se deru, stare bakice prodavaju svoje povrče dok neke na klupicama tračaju sve živo i mrtvo. Asari se prilično isticala u svojoj purpurnoj elegantnoj haljinici. Mnogi monci su zavijali za njom. "Što taj tip; kako se već zvao; želi od tebe?" upitala je glasno Kori. Prašinu je sa poda raznosio vjetar tako da su skrenule u malu zavjetrinu. "Ja ću uskoro navršiti 17, a ti znaš što to znaći." ogorčeno je odgovorila Asari. sjela se na ulazu nekakvih vrata. "Žele te udati za tog tipa!!!" iznenađeno je uskliknula kori.
Asari joj se već spremala odgovoriti kada vrata naglo ovori mlad mladić. Imao je izrazito zelene oči.
"Asari?" iznenađeno je upitao . "Guabarel!!!" vedro je uskliknula Asari. skoćila mu je u zagrljaj. "tebe nisam vidio godinama!" nasmijao se vedro. kori ih je začuđeno gledala. "Kori ovo je Guabarel! Moj najbolji prijatelj!!!" nastavila je Asari zanesena srećom koja ju je preplavila. "Najbolji prijatelj a nisi ga vidjela gro?" mrmljala je Kori. "Njegov otac je putopisac pa ga obično povede sa sobom." Kori mu je pružila ruku iako nije sasvim shvatila o čemu se radi.
"gdje će te vi?" nastavio je sa tom vedrom impretacijom glasa.
"idemo do Koichi!" naglo odgovori Kori. Gledala ga je tim prijekoritim pogledom. Guabarel se samo ironićno nasmješio. "pa to se onda super poklapa sa mojim planovima nadodao je. "Dobro!" ljuto je dobacila Kori i nastavila hodati. "Malo smo posesivni." komentirao je Guabarel. Asari se semo nježno nasmiješila i krenula za Kori. "I koliko dugo namjeravš ostati?" upitala je nakon daljnje minute hodanja. "Do kraja tjedna. Onda ću sam otići na putovanje. Možda povedem Isaribi, ali nisam baš siguran." Kori se okretala svako malo da provjeri što oni rade. Svaki put kada bi zamjetila guabarelov pogled namrštila bi se i okrenula naprijed. na kraju sela pružala se ogromna palača, izgrađena og najboljeg kamena. Ispred zlatnih vrata stajali su ponosno braća Leship. "što oni rade ovdje?" promrsila je Asari. Bila su to dva visoka muškarca poznati po svojim suženim zjanicama. Svi su ih povezivali sa svakom nesrećom koja se dogodila u okolici.
